Copyright poslovni
Hvala Bogu da ovo nije Italija jer da jest, sve bismo to vaše brzo uništili i sigurno ne bi bilo tako lijepo, objašnjavao nam je prije 20-ak godina jedan talijanski novinar uz obalu na jednom sportsko-poslovnom eventu u Rovinju. Nije nam tada baš bilo najjasnije o čemu priča i kako bi se to konkretno moglo uništiti priobalje, no danas nam je svakako jasno o čemu je pričao, a povratak u neka mjesta koja pamtimo po svom primorskom ili dalmatinskom šarmu donosi nerijetko ozbiljna razočaranja zbog potpuno neprimjerenih grdosija, građenih kao za potrebe nekakvih nedodirljivih porodica u četvrtima Latinske Amerike, a ne za odmora ili čak i život na moru. Tako smo se ovog ljeta u jednoj od najljepših uvala Korčule nagledali nedovršene betonske grdosije koja tako već neko vrijeme stoji, a koju je netko podigao barem za dva kata previše, tako da ne samo da neprimjereno dominira cijelim krajolikom, već i lijepo zatvara dio pogleda kućama iznad. Neshvatljivo je kako je odobreno, ako uopće jest, u uvali s uglavnom obiteljskim kućama i jednim vrlo pristojnim hotelom, odlično uklopljenim u pejzaž mjesta, da se rodi nešto takve veličine. Hotel je već građen u vremenu kad se mislilo na neke detalje, a poslije i savjesno renoviran ulaganjem jedne od naših najboljih hotelskih kuća. Dakle, nismo ‘a priori’ protiv gradnje na obali, ali sve novo što niče moralo bi iz više razloga proći kroz stroge kontrole s više strana. Nezgodne teme devastacije i grube apartmanizacije obale prihvatila se Večernjakova novinarka Dea Redžić koja opisuje kako je, što nam je nekako ušlo u naviku, prvotna namjena otišla u pogrešnome smjeru… U posljednjem desetljeću duž jadranske obale razvio se prepoznatljiv obrazac, opisuje Redžić: “Etažiranjem u turističkim zonama prikrivao se pravi nekretninski biznis. Turističke zone, u prostornim planovima označene oznakama T1, T2 i T3, predviđene su za hotele, turistička naselja i kampove. U njima stambena gradnja nije dopuštena. No, u praksi su investitori, uz potporu lokalnih vlasti, mijenjali prostorne planove i otvarali vrata etažiranju, odnosno, razdvajanju građevina na pojedine jedinice koje se mogu zasebno prodavati. Tako je nastao model kojim se, pod krinkom turizma, zapravo gradio i prodavao prvi red do mora – i to kao privatno vlasništvo. U praksi je to izgledalo ovako: grad ili općina označi parcelu uz more kao T1/T2 zonu gdje je dopušteno graditi samo turistički objekt, ne stanove. Investitor kupuje zemljište po nižoj cijeni jer je za turističku namjenu. Lokalno vijeće, često na prijedlog samog investitora, potom izmijeni UPU i dopusti etažiranje te faznu gradnju. Svaka vila ili apartmanska zgrada postaje zasebna etažna jedinica s vlastitim vlasničkim listom. Jedinice se prodaju privatnim kupcima, oglašene kao “turističke vile” ili “lifestyle resort apartmani”, iako su po namjeni hoteli. No, hotel i javni sadržaji često ostaju “druga faza projekta”, koja se nikad ne dogodi. U zemljišne knjige te jedinice ulaze kao zasebno vlasništvo, iako su formalno dio turističkog kompleksa. Time je cijena zemljišta višestruko porasla, iz turističkog projekta postao je stambeni, a javni interes nestao”, piše Redžić u Večenjem listu. U novom Zakonu o prostornom uređenju uvedeno je pravilo koje donekle mijenja praksu, ali se pod golemim pritiskom domaćih i stranih investitora ublažilo prvotna kategorička ideja i etažiranje se dopušta samo u zonama 5 zvjezdica. Dobro je što država pokušava stati na kraj apartmanizaciji obale, koja je pojela golemi dio priobalja, ali i ostavlja otvorena mala vrata za vrhunske projekte koji donose visoku zaradu. Kao i obično, stvar će zapravo biti u provedbi i kontroli. Pritom svakako po onoj “čija je zemlja, njegovi su i orasi”, treba imati na umu da jednom kad popustiš, poslije je teško ispravljati – ili nemoguće, zapravo.
