Copyright poslovni
Minimalna plaća u Hrvatskoj za 2025. godinu iznosi 970 eura bruto. Na prvu, to je dobra vijest. Brojka raste, Vlada je zadovoljna, sindikati se pozivaju na dostojanstvo rada, a poslodavci računaju. Ipak, iza svakog od tih zadovoljnih izraza krije se neki manje ili više „glasni“ paradoks: nitko zapravo nije sretan. Oni koji ju primaju – rade, ali ne žive Radnici s minimalnom plaćom u prosjeku zarađuju dovoljno za život, ali ne za dostojanstvo. U Zagrebu, osnovni mjesečni troškovi za samca prelaze 1.200 eura. Rezultat nije samo financijski stres, nego osjećaj nepravde i bespomoćnosti: radiš, ali ne napreduješ. Psihološki gledano, to stvara stanje egzistencijalne demotivacije jer prevladava osjećaj da trud ne omogućuje primanja niti za minimalno pokrivanje troškova. Rad postaje preživljavanje, a ne razvoj. Takvi zaposlenici ne traže promjene zato što žele rast, nego zato žele od svog rada ne samo pokriti troškove života, već i osjećati se dostojanstveno. To nije ekonomski, nego emocionalni impuls. U mnogim zapadnim zemljama upravo je taj jaz između „živjeti” i „preživljavati” doveo do redefinicije koncepta minimalne plaće prema tzv. living wage modelu odnosno životnoj plaći koja uzima u obzir stvarne troškove života, a ne samo zakonsku granicu. Dok je minimalna plaća pravna kategorija, living wage je etička i ekonomska kategorija: ona mjeri može li radnik zaista živjeti dostojanstveno od svog rada. No takav pristup otvara i novu dilemu: ako država želi biti pravedna, mora to biti dosljedno.Ne samo kroz plaće, već i kroz poreze, investicijske poticaje, obrazovanje i efikasnost javnog sektora.Jer pravednost selektivno primijenjena samo postaje nepravda u drugom dijelu sustava. Oni koji imaju više – osjećaju manje Povećanje minimalne plaće, iako zamišljeno kao socijalna mjera, stvara novi problem: usporedbe.Kada se razlika između složenijih poslova i osnovnih pozicija smanji, gubi se osjećaj pravednosti. Radnik s 1.200 eura neto osjeća da mu se „vrijednost topi” jer onaj s minimalcem sada zarađuje gotovo isto. U bihevioralnoj ekonomiji ishode vrednujemo relativno u odnosu na referentnu točku (reference point). Ta ovisnost o referentnoj točki (reference dependence) znači da isti nominalni iznos može biti doživljen kao dobitak ili gubitak ovisno o tome gdje je postavljena referenca. Ako je referentna točka oblikovana sidrenjem (anchoring) ili socijalnim usporedbama, percepcije pravednosti mogu odstupati od objektivnih pokazatelja te se javlja osjećaj nepravednosti i nezadovoljstva i bez stvarne promjene ishoda. Drugim riječima, ljudi ne uspoređuju apsolutne brojke, nego relativni osjećaj položaja. Povišica jednome automatski snižava zadovoljstvo drugome. Kompresija platnih razreda tako pretvara i dobru vijest u novu frustraciju. Poslodavci – između empatije i bilance Za poslodavce, minimalna plaća znači rast troškova rada koji ne prati rast produktivnosti. Povećanje osnovice povlači cijeli sustav: ako raste minimalac, raste i zahtjev za korekcijom svih plaća iznad njega.To je „lančani efekt percepcije nepravde” i to ne zato što poslodavac ne želi pravednost, nego zato što ju više ne može financijski održati. U mikro i malim tvrtkama, gdje svaka povišica znači rezanje druge stavke, minimalna plaća prerasta u egzistencijalnu kategoriju: hoće li se uopće moći zapošljavati? Hoće li tvrtka opstati? Makro brojke koje stvaraju mikro pristisak Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina napravila snažan rast minimalne plaće, 92 % od 2019., trostruko brže od prosjeka EU (+32 %) i znatno više od inflacije, ali bez stvarnog rasta produktivnosti rada koji bi ga mogao poduprijeti. Istodobno, realni troškovi života rastu brže od plaća. U posljednje tri godine cijene hrane porasle su 44,7 %, dok su plaće porasle 42 %, a ukupna inflacija iznosila 28,8 %. Za kućanstva s prosječnim dohotkom izdaci za hranu čine oko 27 % budžeta, dok kod onih s nižim primanjima prelaze 50 %. Ako se tome doda i rast cijena u kategoriji „Stanovanje, voda, električna energija, plin i goriva” od 8,8 % u proteklih 12 mjeseci, jasno je zašto se obitelji sve teže nose s osnovnim troškovima. Sve to stvara psihološki i ekonomski pritisak koji se, kad poskupljenja postanu neizdrživa, prenosi na poslodavce kroz zahtjeve za povećanjem plaća. Plaće rastu i trebaju rasti, ali tempo rasta troškova života postaje brži od bilo kakve povišice. U takvom kontekstu, pitanje minimalne plaće nije samo fiskalno, nego postaje indikator ukupne otpornosti društva na rast troškova života. Ovi pokazatelji otkrivaju da Hrvatska de facto vodi politiku socijalne redistribucije kroz plaće, a ne kroz porezni sustav, što dugoročno slabi konkurentnost i investicijsku moć gospodarstva. Minimalna plaća kao bihevioralno pitanje Minimalna plaća u Hrvatskoj odavno je prestala biti samo ekonomski pokazatelj.Ona je postala psihološko sidro odnosno brojka prema kojoj svi mjere vlastitu vrijednost, pravednost i smisao rada. Zakon ju vidi kao zaštitu, država kao politički alat, sindikati kao pobjedu, a poslodavci kao trošak.No nitko ju ne promatra kao ono što u stvarnosti jest, a to je bihevioralni mehanizam koji oblikuje percepciju pravednosti, motivacije i povjerenja u radni sustav. I tu leži suština problema: kada plaća postane simbol, a ne alat, prestaje rješavati siromaštvo i počinje stvarati nezadovoljstvo. Između politike i psihologije Pitanje minimalne plaće neće se riješiti brojkom. Može se povećavati svake godine, ali ako se ne promijeni logika nagrađivanja, neće se promijeniti ni osjećaj vrijednosti rada. Pravednost nije aritmetička, nego perceptivna kategorija, a upravo tu je Hrvatska najslabija. Sve dok država broji postotke, a radnici osjećaje, minimalna plaća će ostati ono što jest:maksimalna frustracija sustava u kojem svi rade, ali nitko nije stvarno zadovoljan. Jer, kad brojke rastu brže od povjerenja, sustav gubi smisao. Minimalna plaća više nije pitanje ekonomije, nego percepcije pravednosti. Business arena @ People & Culture HORIZONS konferencija: gdje brojke i ponašanja sjedaju za isti stol Tema minimalne plaće savršeno pokazuje ono čime se bavi Business Arena (👉 peopleandculture.hr/business-arena ), a to je spoj ekonomije i ponašanja.Brojke su nužne, ali bez razumijevanja kako ljudi reagiraju na njih, one ne znače ništa. Na Business Areni se upravo o tome razgovara: što se događa kad se članovi prve strukovno-znanstvene udruge za organizacijsku kulturu u Hrvatskoj, People & Culture HUB, nađu za istim stolom s financijskim stručnjacima i vlasnicima kompanija, kad financijski pokazatelji naiđu na ljudske obrasce odlučivanja, a poslovne odluke konačno dobiju i ljudski kontekst. Jer tek tada vidimo da ekonomija nije samo matematika. Ona je ponašanje.
